Oni koji su čitali roman Hamnet iste autorice znaju da su povijesne crtice s početka romana moćno i lukavo oružje kojim O'Farrell stvara jedan neobičan čitateljski doživljaj; kao čitetelji odmah pretpostavljamo da se povijesnom bilješkom najavljuje centralna tragedija romana i s time na umu okrećemo prvu stranicu. Čitavo vrijeme stoji nam u svijesti da svi putevi i raskrižja vode do te jedne točke koja je sudbinski zapisana. Dok s napetošću i strepnjom iščekujemo ono što slijedi, tu zlu kob koja vreba s neke nepoznate stranice romana.... svejedno se nekako nadamo da će likovi tome uspjeti izmaći.

Lucrezia prstima snažno stišće rub tanjura. Uvjerenost u to da je on ovdje namjerava usmrtiti izgleda joj poput neke osobe uz nju, kao da se neka tamna ptica grabljivica spustila na naslon za ruku njezina naslonjača.

Na prvim stranicama šesnaestogodišnja Lucrezija sjedi za dugačkim stolom ladanjske vile nasuprot suprugu s kojim je u braku nepunih godinu dana, a u glavi joj se iznenada javlja sasvim jasna misao. On me ovdje kani ubiti. Zaljubila sam se u njen lik koji se našao i na mom mentalnom popisu snažnih i inspirativnih ženskih likova o kojima je vrijedilo i vrijedi čitati. U razdoblju u kojem se kod žena cijenilo poslušno obnašanje ženskih (i bračnih) dužnosti i podčinjenost zapovijedima i volji roditelja (a zatim muževa), nikako nije bilo dobrodošlo biti znatiželjna, pustolovna... i željna slobode. Baš kao tigrica zarobljena u kavezu; tigrica kao utjelovljenje snage, žestine i profinjenosti, s prugama na tijelu nalik rešetkama zatvora, kao da joj je zatočeništvo čitavo vrijeme bilo sudbinski zapisano.

Ali zna da bi i, da nije bilo Alfonsa, tu bio netko drugi - neki princ, neki drugi vojvoda, kakav plemić iz Njemačke ili Francuske, daljnji rođak iz Španjolske. Njezin otac svakako bi joj pronašao supruga od kojeg bi bilo velike koristi, jer za to su je, na kraju krajeva, pripremali: da se uda, da bude karika u njegovim lancima moći, da rađa nasljednjike muškarcima poput Alfonsa.

Oni koji cijene živopisne opise koji nadražuju sva osjetila posebno će uživati u autoričinom stilu pisanja, načinu na koji nas slikama vodi kroz različita mjesta; u početku je to Firentinski 𝘱𝘢𝘭𝘢𝘻𝘻𝘰 obložen visokim debelim zidinama, putujemo širokim kamenim stubama, promatramo stropove oslikane freskama, a cvjetovi ljiljana stoje u vazi na kaminu i njihov se slatkasti miris širi prostorijom... Ovakav stil pisanja ujedno je potpuno odgovarao Lucrezijinom liku; od samog je djetinjstva izopaćena i udaljena (čak i fizički) od mirne i poslušne djece, ali njen poriv za istraživanjem ne jenjava i utočište pronalazi u promatranju svijeta i na slikarskom platnu.

Osjeća ono što osjeća cijeli život, otkako zna za sebe: nešto je vuče da istražuje, da se kreće.

Kada (prerano) stigne vrijeme da se uda, da ispuni sve ono što se naziva ''Božjom voljom'' i ''ženinom dužnošću'', na trenutke joj se čini da je zapravo imala sreće. Na trenutke je uvjerena da je dobila priliku udati se za obzirnog i ljubaznog muškarca, ali dani koji slijede počinju otkrivati neko drugo stvorenje koje u njemu čuči i s vremena na vrijeme izlazi na površinu.

''No moram te podsjetiti'', nastavlja, istim tonom, ''da ne trpim kad se netko suprotstavlja mojem autoritetu, bilo kojoj mojoj odluci ili postupku. Tko god se suprotstavi, kažnjavam ga. Brzo i strogo. Je li to jasno?''

No jasno je i da jedan dio nje nikada neće popustiti. Nikada se neće podčiniti i nikada neće prestati istraživati, promišljati, maštati i slikati. Nikada neće prestati postavljati pitanja, žuditi za dalekim obzorima, za umjetnošću i slobodom. Maggie O' Farrell uvjerila me u to kroz umjetničko djelo zapakirano u koricama - kroz pigmente i kompozicije koji pomalo sporo teku i lebde stranicama, kroz interakcije s likovima koji Lucreziju okružuju, a koji su poput slika koje pod gornjim slojevima boja skrivaju druge, tajne slike, nove emocije i lica. Kroz Lucreziju čiji će unutarnji plamen vazda gorjeti, sudbini i izgledima unatoč...