Približno sedam ili osam godina nakon što sam prvi puta čula za Olivera Sacksa, na police knjižara stiglo nam je novo, lijepo izdanje ove Sacksove knjige. Izdavač mi je ponudio poslati recenzentski primjerak, a ja sam rado pristala napisati kratak osvrt. Iako sam tada obećala kratak tekst, već je sada prilično jasno da on neće biti kratak, a jasno je i da će se malo razlikovati od mojih uobičajenih knjiških osvrta. Krivac tomu je dio mene koji zaista cijeni znanost i transparentnost, a koji se umiješao u cijelu priču s potrebom da osvrt ipak bude nešto sveobuhvatniji i kritičniji, uzimajući u obzir ono što sam pročitala unutar korica, ali i sve ono što sam o djelu i autoru saznala naknadno.

Započet ću s nekoliko riječi o Oliveru Sacksu (1933. – 2015.) koji je bio britanski neurolog i pisac poznat po svome humanističkom pristupu medicinskoj praksi. Studirao je medicinu u Oxfordu, desetljećima radio u bolnicama i domovima za starije u New Yorku te predavao na medicinskim fakultetima (New York University School of Medicine i Columbia University Medical Center). Zapamćen je i kao ''pjesnik laureat medicine'' zbog svog narativnog pristupa struci, kojim je spojio medicinsku znanost s književnim pripovijedanjem i naglasio važnost empatičnog pristupa pacijentu kao cjelovitoj osobi. U intervjuu iz 1989. godine izjavio je da on nije samo klinički promatrač, već je za sebe rekao ''....ovisan sam o pacijentima. Ne mogu bez njih. Potreban mi je taj osjećaj drugih života koji postaju dio mog vlastitog. Empatija nije dovoljna. Volio bih da mogu biti u njihovim cipelama i točnije znati kako to zapravo izgleda.''

Njegova knjiga Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom objavljena je 1985. godine, a sadrži 24 kliničke priče koje nas vode u nevjerojatne unutarnje svjetove Sacksovih pacijenata, intrigantne ne samo onima koji se bave medicinom ili psihologijom, već i svima koji žele saznati kako to izgleda kada ''mozak počne varati svog vlasnika''. Knjiga je podijeljena u četiri cjeline: Gubici, Pretjerivanja, Prenošenja i Svijet jednostavnosti, u kojima autor grupira prikazane slučajeve prema vrsti neuroloških poremećaja, odnosno iskustvima i simptomima koje osobe proživljavaju.

U dijelu Gubici, primjerice, Sacks opisuje priče pacijenata koji su iskusili gubitak određene moždane funkcije (npr. gubitak stvaranja novih sjećanja, vizualnog prepoznavanja predmeta ili pak gubitak osjeta vlastitog tijela). Jedan od opisanih fenomena je vizualna agnozija: osoba uspijeva prepoznati različite karakteristike predmeta poput boje ili oblika, ali ne može integrirati informacije u cjelovit objekt i prepoznati značenje viđenog. Specifična vrsta vizualne agnozije je i prozopagnozija, poznata i kao sljepoća za lica. Osobe s prozopagnozijom nemaju sposobnost prepoznavanja lica i povezivanja vizualnih značajki s identitetom osobe, što dovodi do toga da ne uspijevaju prepoznati vlastite prijatelje i članove obitelji.

Mnogi neurološki poremećaji koje Sacks opisuje u vrijeme objavljivanja knjige bili su slabo istraženi, nedovoljno prepoznati u kliničkoj praksi i često se nisu mogli uklopiti u konvencionalne okvire medicine, kako ih sam autor opisuje. Iako su danas znatno bolje istraženi, mnogi od opisanih sindroma i dalje su rijetki, a najčešće nastaju kao posljedica specifičnih oštećenja pojedinih dijelova mozga.

Vrlo mi je brzo postalo jasno što to čitatelje privlači i oduševljava u pričama koje Sacks donosi nastojeći upoznati nove, strane i nedokučive svjetove u kojima ti ljudi sada žive. Propituje kako to za osobu izgleda... iznutra? Kako se osjeća? Doživljava li sama nešto neobično u svom novom ponašanju i koliko je toga svjesna? Ometa li je to? Dok okolina često jasno primjećuje promjenu ponašanja, sami pacijenti u to često nemaju uvid. Opisuje ih kao putnike u nezamisliv svijet, putnike u stanja iz kojih se ''nitko ne vraća da nam pripovijeda kako je tamo bilo''. Pristupa im znatiželjno, opažajući ih i donoseći nam djeliće njihovih razgovora, pokušavajući približiti ono što nam izravno nikada ne može biti dostupno. Čak i kada govorimo o temeljnim ljudskim iskustvima, poput opažanja boje ili osjećaja boli, ne možemo znati doživljavamo li ih na isti način. Je li moja crvena boja ista kao tvoja crvena boja? Je li moja bol jednaka tvojoj boli? A tek kako pokušati razumjeti iskustvo poput fantomske boli, kada osoba osjeća bol u dijelu tijela koji je amputiran i više ne postoji, što je iskustvo koje većina nas nikada nije imala priliku doživjeti. Upravo je to zadaća koju na sebe preuzima Oliver Sacks: zadaća prevoditelja neprevodivog koji posreduje između dva svijeta, znajući da taj prijevod nikada neće biti potpun, i koji često eksplicitno priznaje granice vlastitog razumijevanja svojih pacijenata.

U čitanju njegovih priča zaista sam uživala, čitajući i istovremeno nastojeći učiti, ponajviše zbog načina na koji Sacks pristupa svojim pacijentima, stavljajući ih u cjelovit ljudski kontekst umjesto da ih promatra samo kroz prizmu dijagnoze. Sacks postavlja pitanja o tome koliko su svijest, osjeti, percepcija i pamćenje važni za oblikovanje osobnog identiteta. To su pitanja koja ne ostavlja samo na razini medicine, već se ona prirodno šire prema filozofskim, egzistencijalnim, pa i duhovnim slojevima. Što čini čovjeka i njegovu dušu?

Kada nešto želimo doznati o nekom čovjeku, pitamo: ''Kakva je njegova priča, njegova intimna priča?'' jer svatko od nas jest biografija, priča. Svatko od nas predstavlja jednu priču koja se stalno, nesvjesno stvara u i kroz nas, s pomoću naše percepcije, naših osjećaja, naših misli, djela - i ne na posljednjem mjestu - našeg diskurza i naših ispričanih priča. Biološki, psihološki, mi se ne razlikujemo mnogo; povijesno, kao priče, svatko je od nas jedinstven.

Kada je riječ o samim pričama, rekla bih da su one uglavnom oblikovane tako da budu pristupačne široj publici. U knjizi se, međutim, mogu naći i zahtjevniji odlomci u kojima se autor više posvećuje onome što bih ja nazvala ''neurološko filozofiranje'', a što je posebno izraženo u predgovorima pojedinih cjelina i u post scriptumu. Pritom treba imati na umu da se određena terminologija korištena u vrijeme nastanka knjige danas može smatrati zastarjelom ili neprimjerenom. Iako je većina poremećaja i pojava o kojima piše danas solidno dokumentirana, dio znanstvene zajednice kroz povijest je isticao da se njihova prezentacija nije uvijek činila realističnom. Sacks je od dijela zajednice kritiziran zbog senzacionalizacije, pretjerivanja i uljepšavanja, a neki su mu predbacivali da nastoji zabaviti i fascinirati svoju publiku dodajući pričama gotovo poetske detalje. Neki su se kliničari u svojoj praksi uzalud pokušavali približiti onome o čemu Sacks piše. Čak i kada bi u karijeri imali sreće susresti tako iznimno rijetke poremećaje, iz razgovora s pacijentima nisu uspijevali dobiti tako duboke, cjelovite i tečne uvide. Čitajući neke od priča i sama sam se zapitala jesu li pojedine ipak malo neuvjerljive, previše idealne i napisane tako da ''tjeraju vodu na mlin'' autora.

Sacks u prologu knjige sebe opisuje kao autora posvećenog ''i znanstvenome i romantičnome'' i jasno je da njegove knjige nisu zamišljene kao zbirke znanstvenih radova nego kao primjer narativne neurologije. Ipak, članak objavljen krajem 2025. godine zajednicu je potaknuo na propitkivanje toga nije li Oliver Sacks svoje narative možda (pre)oblikovao više nego što se dotad smatralo.

Naime, u prosincu 2025. godine u časopisu New Yorker izašao je članak novinarke Rachel Aviv, kojoj je Zaklada Oliver Sacks omogućila istraživački pristup materijalima koje je pisac ostavio iza sebe: dnevnicima, bilježnicama, pismima i ostalim zapisima. U članku su, između ostalog, prikazani dijelovi teksta u kojima je Sacks pisao o tome da je pacijentima pridavao ''moći (počevši od moći govora) koje oni nemaju'', a svoje je priče opisao riječima ''ove neobične pripovijesti - polvizvještaj, polumašta, poluznanost, polubasna, ali s vlastitom vrstom vjernosti - u osnovi su ono što radim kako bih odagnao vlastite demone dosade, samoće i očaja''. Postoje i indikacije da se pojedine priče, onako kako ih je zapisao u knjigama, znatno razlikuju od stvarnih razgovora kakve je vodio s pacijentima. Spomenuti je članak poprilično uzburkao znanstvenu i akademsku zajednicu, jer, iako je Sacks i sam svoje priče opisivao kao ''bogate ljudske kliničke bajke'', mnogi su to ipak doživljavali kao opis njegova književnog stila, a ne kao znak da su priče dodatno oblikovane izmišljenim informacijama. Budući da je bio neurolog, njegove je priče dobar dio zajednice čitao i preporučivao kao vjerodostojne prikaze stvarnih kliničkih slučajeva. Iako je Sacks, naravno, mijenjao imena pacijenata i neke detalje iz njihova života kako bi zaštitio njihovu privatnost, objavljeni je članak pobudio sumnju da je išao i puno dalje od toga, mijenjajući ključne dijelove priča kako bi one funkcionirale snažnije kao pripovijesti.

S jedne strane, ako je Sacks svoje priče u dnevnicima doista opisao kao “polvizvještaj, polumašta, poluznanost, polubasna”, ne mogu se oteti dojmu da je trebao i opasno propustio eksplicitno naglasiti koliko je toga autorskog dodao pričama i pacijentima. Ako su činjenice prilagođavane priči, granica između nadahnuća i obmane opasno je pređena, a on je sam svjesno dopuštao da pričama drugi pripisuju veću empirijsku težinu nego što su možda zasluživale. Što je u njima stvarno opažanje, što njegova interpretacija, a što književna konstrukcija i spisateljska sloboda? S druge strane, teško je osporiti da je bio veliki mislilac, iskreno fasciniran ljudskim umom. Mnogi su njegovi pacijenti neovisno potvrđeni kao stvarne osobe (npr. Temple Grandin ili Stephen Wiltshire), dok su mnogi od opisanih fenomena (agnozija, Touretteov sindrom, Korsakovljev sindrom, fantomski ud) dobro poznati i priznati u neurološkoj literaturi te uglavnom odgovaraju onome što danas poznajemo. Prema riječima njegovih kolega, Sacks je dnevnike i bilježnice u kojima je opisivao ljude i iskustva vodio još od svoje dvanaeste godine, a cijeli je život posvetio radu s pacijentima.

Priznajem, trebalo mi je neko vrijeme da posložim svoje dojmove o svemu što sam pročitala, kako o njegovim pričama, tako i o napisima o njemu samome. Njegove sam tekstove prije svega čitala fascinirana pisanjem, spekuliranjem i pristupom, ali sam se nakon čitanja spomenutog članka i sama osjetila pomalo prevarenom. Moja razmišljanja o Sacksu odvela su me do razmišljanja o Sigmundu Freudu, valjda najpoznatijem imenu u području psihologije. Njegovi se slučajevi danas također čitaju s velikim oprezom jer se pokazalo da su mnogi bili selektivno prikazani ili prilagođeni njegovim teorijama, a mnogo toga se ne može neovisno provjeriti. Ipak, danas nitko ne osporava da je Freud bio iznimno utjecajan mislilac čijim su hipotezama potaknuta brojna istraživanja. Pretpostavljam da će većina i Sacksa u budućnosti promatrati na taj način.

Bio je neurolog koji je, izgleda, razmišljao kao romanopisac. Njegove priče i sama promatram prije svega kao literarne interpretacije temeljene na stvarnim slučajevima, kao priče o stvarnim pacijentima kojima je Sacks nadodao malo poetskog, malo svojih iskustava, malo onoga što bi on volio čuti i malo onoga što misli da su pacijenti izgovarali bez riječi (to je barem moja interpretacija). Iako se, navodno, u njegovim dnevnicima specifično spominje tek nekoliko priča u kojima je izmijenio detalje, već i ova informacija navodi na to da i ostalim pričama pristupaš s više skepticizma. Ipak, Sacksa ću i dalje promatrati kao iznimnog pripovjedača i kliničkog promatrača koji je vrlo precizno opisao kako osobe s neurološkim poremećajima doživljavaju taj novi svijet u kojem su se zatekle. Osim što je bio izvanredan pripovjedač u području neurologije, inspirirao je mnoge da primijene pristup koji u obzir uzima jedinstvenu životnu priču i osobnost svakog pacijenta s kojim se susretnemo.

Sasvim je sigurno da će o Sacksu biti još puno govora. Naime, povjesničarka i biografkinja Laura J. Snyder navodno piše njegovu cjelovitu, službenu biografiju, a Zaklada Oliver Sacks omogućila joj pristup njegovom golemu osobnom arhivu, što će zasigurno baciti novo svjetlo na njegov rad i život.

Hvala od srca izdavaču na poslanom primjerku, bilo je ovo jedno fascinantno čitateljsko i istraživačko iskustvo!

Izvori korišteni u istraživanju i autora i djela:

• https://www.newyorker.com/magazine/2025/12/15/oliver-sacks-put-himself-into-his-case-studies-what-was-the-cost
• https://www.psychiatrictimes.com/view/in-memoriam-epilogue-the-psychiatrist-who-mistook-oliver-sacks-for-a-psychiatrist-confesses
• https://neurologytoday.aan.com/doi/10.1097/01.NT.0000346250.47748.46
• https://link.springer.com/article/10.1007/s10912-025-09956-3
• https://nautil.us/the-confabulations-of-oliver-sacks-1262447
• https://johnhorgan.org/cross-check/oliver-sacks-fudged-facts-does-that-bother-me
• https://mariakonnikova.substack.com/p/the-man-who-mistook-his-imagination