Mnogi od nas maštaju o nekoj slatkoj kolibici usred ničega koja je okružena samo prirodom i mirom božjim, ali Jozo Poskok mir božji (i vlastiti) shvaća priiiilično ozbiljno. Toliko ozbiljno da neželjene posjetitelje svog rodnog kraja on i sinovi "gostoljubivo" dočekuju naoružani do zuba. No pravi problemi i lavina kaotičnih događaja započnu onog dana kada najstariji sin Krešimir dođe na jednu sumanutu ideju: da si pronađe ženu. 🙂

Uz Jozu Poskoka i familiju osvijestila sam koliko malo čitam romane uz koje se nasmijem, od srca i glasno. Kao u kazalištu uz neku komediju. I koliko mi je to falilo, a da nisam ni znala. Ovaj dinamičan, humorističan i pitak roman s čudnovatom ljubavnom pričom u središtu, pričom u koju će se zapetljati cijela splitska policijska stanica, zajednica branitelja, skinheadi, lažni svećenici i jedan jež, u kojoj su karakteri i situacije rastegnuti preko brda i nazad, i koja je prepuna pretjerivanja, apsurdnih zapleta i sjajnih dijaloga, ne propušta se.

“Boss? To je, ka, neki miris za šefove, je li?” Okrenuo se još jednom i pogledao prodavačice. “A nemate možda neki parfem za obične radnike? Neki za zidare ili tesare, na primjer?” Njih dvije nisu znale što bi mu rekle na to. “E, moga san i mislit”, zaključio je tetak.”

Roman čeka da ga zavolite u svoj njegovoj neozbiljnosti, uz mozak na paši i čudo ili dva. Eventualno ga možete propustiti ako u knjigama ne podnosite vulgarnosti i psovke, jer će vam se tijekom čitanja dignuti sva kosa na glavi. Ovaj satirični sudar izoliranih mužjaka sa suvremenim svijetom krije i društveni komentar i ismijava, a nekako (barem sam ja) usput i prigrlite braću Poskok, tu njihovu domišljatost, ranjivost i hrabrost. Volim i preporučam. 🥳