Olga isprva uopće nije vjerovala u vijest o suprugovu napuštanju.

Bila je to njena nonšalantna negacija. Već je činio takve stvari u hiru, nije to ništa, proći će ga. S vremenom se stvarnost počela kristalizirati, počela je poprimati oblik, počela je poprimati ozbiljnost. Prvo je tu bila negacija, onda je uslijedila zabrinutost. Je li on to 15 prokletih. godina. braka. odjednom odlučio odbaciti u kantu za smeće i ne osvrnuti se za sobom?

Mario će sada, narednih dana, narednih godina, iznenada početi sve vidnije provaljivati iz njihovih kostiju. Koliki ću dio njega biti prisiljena zauvijek voljeti i ne primjećujući to, samo zbog činjenice da volim njih?

Uživala sam čitajući jer sam mogla lako zamisliti tu ženu koja je svoje biće, disanje i raspored toliko ispreplela sa muževljevim da su se sasvim prirodno, s njegovim odlaskom, kockice njenog svijeta u potpunosti razmrdale. Iz tog je njenog ponovnog rađanja (odnosno umiranja, pa ponovnog rađanja) proizašao čitav niz stanja kroz koje je dan po dan, sat po sat prolazila. I mi zajedno s njom. Mnogi će čitatelji lako osjetiti Olgin očaj i najvjerojatnije s njome suosjećati, no ona zasigurno nekima neće biti simpatičan lik. Kad razmišljam o tome kako bi Olgu čitatelji mogli doživjeti, prvo mi na pamet pada Katarina iz romana Susjed (Marina Vujčić) i različiti dojmovi čitatelja o njenom liku. Olga će nekima biti bliska, podsjetit će ih na prebolijevanje kroz koje su i sami jednom prošli u životu, neugodno i kaotično. Nekima će Olga možda biti iritantna u svojim djetinjim reakcijama, neodgovornosti i nemaru. Odlazit će korak predaleko, borit će se različitim sredstvima, prvo da spasi brak a onda i sebe, jezikom koji je izravan, oštar i nerijetko vulgaran opisivat će čitav spektar osjećaja o vlastitom tijelu, djeci, ostavljenosti.

A nadasve, kakva je pogreška bila pomisliti da više ne mogu živjeti bez njega kad zapravo već dugo uopće nisam bila sigurna ni da sam uz njega bila živa.

Jedan dio romana posebno mi je bio upečatljiv i opipljiv. Dio u kojemu sam ja kao čitatelj bila svjesna toga da bi Olga trebala hitno djelovati i pokrenuti se, no Olgin lik kao da je sišao s višesatne vožnje u lunaparku i sada se bezuspješno trudi hodati ravno naprijed i izvoditi smislene pokrete, a nema kontrolu nad sobom i svijetom oko sebe. Vidjela sam da sve oko nje gori, a imala osjećaj kao da smo u stanju vrtoglavice, krećemo se užasno presporo, na 0.5x brzine, ne uspijevano se koncentrirati. Način na koji je Ferrante oblikovala tekst u skladu s Olginim mentalnim stanjem izvanredan je.

Dragi čitatelji, meni je knjiga legla i preporučam 🙌 (iako ste s Elenom Ferrante, izgleda, uvijek na 50-50) 🤭

Fantastičan prijevod Ane Badurina.