Djevojčica
(Camille Laurens)
Djevojčica
(Camille Laurens)
Nakladnik: Fraktura
Prijevod: Vlatka Tor
Broj stranica: 232
Imam kod kuće jednu malu cipelicu koju sam nosila kao djevojčica. Ne znam kako je uspjela preživjeti sve ove godine, no sada stoji na polici kao svojevrsni podsjetnik na lijepo djetinjstvo koje sam imala sreće (do)živjeti. Ima nešto posebno u tom sitnom rasparenom komadu obuće, a ima nešto stvarno posebno i u romanu na koji vam donosim osvrt, a uz koji se taj komad obuće baš lijepo slaže. Jedan od onih romana koje je stvarno šteta propustiti.
Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica da se sruše spomenici. Raspada se kula strave, bedemi stida, rotanj u kojem smo bile i zatočenice i tamničarke, i odjednom smo na suncu, nema više puškarnica.
Imam kod kuće jednu malu cipelicu koju sam nosila kao djevojčica. Ne znam kako je uspjela preživjeti sve ove godine, no sada stoji na polici kao svojevrsni podsjetnik na lijepo djetinjstvo koje sam imala sreće (do)živjeti. Ima nešto posebno u tom sitnom rasparenom komadu obuće, a ima nešto stvarno posebno i u romanu na koji vam donosim osvrt, a uz koji se taj komad obuće baš lijepo slaže. Jedan od onih romana koje je stvarno šteta propustiti.
Ponekad je dovoljna samo jedna rečenica da se sruše spomenici. Raspada se kula strave, bedemi stida, rotanj u kojem smo bile i zatočenice i tamničarke, i odjednom smo na suncu, nema više puškarnica.
Iako se u naglom i pomalo kaotičnom početku nisam baš najbolje snašla, Djevojčica mi se malo pomalo uvlačila u srce sve dok mi na kraju nije zarobila cijelo. Pripovijedanje u različitim licima je prvo što moram istaknuti jer je zaista prekrasno povezano s glasom protagonistice. Naime, priča započinje njenim rođenjem i o njoj se pripovijeda u trećem licu. Znate li da s otprilike tri godine djeca počinju formirati sjećanja? Upravo u toj dobi djevojčica sama preuzima kontrolu nad pripovijedanjem i priču počinjemo pratiti iz prvog lica. Međutim, protagonistica nekad govori o sebi i u drugom licu, kao da se ono što opisuje događalo nekoj drugoj djevojčici. Govori o sebi u drugom licu kad opisuje događaje kojima nitko ne bi želio svjedočiti, a kamoli doživjeti ih na vlastitoj koži. Govori o sebi u drugom licu kad je prejaka bol i potreba da se isključi iz vlastite priče. Vjerujem da iz ovoga možete naslutiti da "Djevojčica" smjelo istražuje različite teme, uključujući one teške i neugodne.
Vidiš, mama, razlika između muškaraca i žena je u tome što se muškarci boje za svoju čast, a žene za svoj život. Kad ispadneš smiješan, to te neće ubiti, ali nasilje hoće.
Laurence nam daje odgovor na pitanje ‘’Što je za mene značilo biti djevojčica?’’, no koliko god naše priče bile jedinstvene, u njenoj ćete priči prepoznati kolektivno žensko iskustvo više no što biste možda željeli. U njoj ima široko rasprostranjene istine o društvenim očekivanjima i predrasudama, prepuna je emocija i spoznaja koje udaraju i paraju, ali su tu i da osnažuju. Dojmilo me se i propitkivanje toga koliku ulogu već i same riječi imaju u kategorizaciji, ograničavanju i degradaciji, ali i kolike riječi ostaju zataškane i neizgovorene kada zaista treba glasno govoriti, jer..."prljavi se veš pere doma."
Kučka. Riječ se neprestano vraća i progoni je. To je uvreda. Ali… nije li to ponajprije ženski rod riječi pas? Sve što je žensko ne ispunjava očekivanja, lošija je verzija, ona to sada zna. Pas, to je konstatacija. Kučka, to je sud. Mijenjajući rod, riječ se kvari.
Ostavit ću još samo jednu poruku za kraj: ne libite se s ovim romanom hrabro zaroniti u dubine ženskog iskustva jer itekako vrijedi i ne libite se pronaći snagu u vlastitom glasu. Od mene velika preporuka, jer Djevojčica...to je predivno.