Kasnije, kad bude razmišljala o tim danima, samu će sebe koriti što nije naslutila nadolazeću katastrofu.

Dovedena do samog ruba litice i u stanju dubokog očaja, Japodina von Reinhard pristaje na faustovsku pogodbu. No, kada čovjek odluči zaplesati s vragom koliko je izgledno da će uspješno moći popratiti njegove korake? Jer često se dogodi da taman kada se ponadamo da smo uhvatili pravi ritam i izbjegli nevolju, pjesma se iznenada promijeni. Japodina će stoga u toj igri strepnje, laži i moralnih dilema ubrzo shvatiti da ne postoji akcija bez reakcije, a laži duboko sakrivene ispod površine kad tad će isplivati na obalu. Jer kad čovjek odluči zaplesati s vragom od samog početka je jasno da će biti posljedica, pitanje je samo koliko će one biti velike.

Ovako se, dakle, osjeća čovjek kad zapleše na rubu provalije, pa se ipak strmoglavi...

Protkan povijesnim feminizmom, ovaj nas roman upoznaje i s lepezom ženskih likova od kojih je jedan inspiriran Marijom Jurić Zagorkom, a poruka koju šalje u tom kontekstu zaista mi je sjajna, sažeta u citatu:

''Neka gledaju'', ustvrdila je čvrsto, zabivši ruke u džepove hlača, sa smotkom u kutu usana. ''Neka vide kako žene svih slojeva mogu stajati rame uz rame. Grofica koja upravlja tvornicom, izumiteljica, novinarka i urednica, te supruga i majka, jedna pored druge.''

Steampunk romane (kao što je ovaj) karakterizira alternativni razvoj stvarnog svijeta gdje primjerice postoje izumi koji su u stvarnosti izumljeni kasnije, a svijet u koji nas ovaj roman vodi obilježen je implementacijom novog Teslinog izuma – struje. Neke scene iz naše perspektive mogu biti i pomalo simpatične; čitamo o strujoskepticima koji se opiru uvođenju električne struje u gradove, dok ležimo pod svjetlom žarulje bez koje bi današnjica bila nazamisliva.. No taj dio priče posebno je interesantan jer savršeno opisuje povijesno-univerzalno opiranje promjenama i strah od nepoznatnog koji obilježava sve generacije, pa tako i našu.

Od mene ovaj domaći steampunk roman dobiva 4☆! Sitna zamjerka ide pomalo zbrzanom kraju (koji bi možda bio draži i bez nekoliko zadnjih dijaloga), te jednoj Japodininoj odluci koju nikako ne mogu uklopiti u njen lik i motivaciju. Ivana Delač kreirala je izrazito zanimljivo okruženje obilježeno promjenama (što industrijskim što onima u kontekstu ženskih prava), a uvjerljivi likovi i intrigantna radnja smještena u Karlovac - tajanstvenih zbivanja - čitavo su mi vrijeme držali pažnju. Pružite li i vi Japodini šansu dobit ćete pitku, uzbudljivu i osobitu priču koja žanrom možda prelazi vašu granicu komfora, no sada zaista nije vrijeme da budemo kao strujoskeptici i opiremo se novim stvarima. 😉 A zašto ovaj zmaj na koricama, možda se pitate... ne preostaje vam ništa drugo nego da sami saznate.