Vlado je beskućnik s kojim orbitiramo između dva svijeta. Prvi je onaj koji se trenutno oko njega i u njemu odvija, a u njemu je primoran tražiti boce po kontejnerima, u njemu preživljava, grije ruke u robnim kućama i danima ne jede, redovito zarađuje upale pluća, i u njemu gradi neobično, posebno toplo prijateljstvo s jednim mačkom. A drugi svijet je onaj u koji se Vlado svako malo vraća u svojoj glavi i svojemu srcu. Pa prekopava po uspomenama iz obiteljskog doma, posljednjim danima s ocem, danima glazbe i prvim ljubavima. Njegove refleksije otkrivaju nam i kako je došlo do toga da naposlijetku završi na ulici. Radnja se odvija na ulicama Rijeke tako da sam usput mogla i zamišljati lokacije kojima je Vlado šetao, u sjećanjima prebirati zakutke ulica u kojima možda spava ili budan sanja. Taman je oslikana baš ova nadolazeća adventska Rijeka prepuna ljudi, kućica i obilja, taman kao kontrast čovjeku u starom oronulom skafanderu koji čeka hoće li na stolu ostati nešto za pojesti. Nekad tijekom čitanja sinulo mi je pitanje je li uopće pokušao - kako bi se to u narodu reklo - ustati na noge i primjerice potražiti posao, jer u knjizi se o tome ne govori, a kraj knjige zapravo mi je dao odgovor. Ono što sad vidim je njegovo prepuštanje svojevrsnoj samododijeljenoj kazni. Svojoj robiji za propuste koje je napravio za života. Sve što je gradio pa se srušilo nema snage i ne vidi smisao graditi isponova.

Nisam se približio groblju otkako sam beskućnik. Mislim da bi za mamu to bilo previše. Mogla bi još jednom umrijeti.

Jako mi se svidjelo kako Vava piše; nekako jednostavno i toplo, nerijetko i s daškom ironije, a posebno su mi upečatljivi bili završetci poglavlja. Autor je, osim što dijeli ime s glavnim likom romana (Vlado), što dijeli njegovo mjesto stanovanja (Rijeka), profesiju (profesor književnosti) i ljubav prema glazbi, sebe na još jedan način uključio u proces stvaranja romana, ulazeći u Vladin lik i perspektivu – naime, oblačio je otrcani skafander i kopao po kantama za smeće, promatrajući ljudske poglede i ono što sam osjeća.

Zavukao sam se ispod pokrivača, a mačor se ispružio preko mog trbuha. Mazio sam ga usput tražeći moguće nametnike. Ali za krvopije je očito bilo prehladno i krzno mu je bilo čisto. Sanjao sam nasmiješenog oca.

Znate kako, dok čitate, u glavi zamišljate lik? Dok sam jednom prilikom tijekom studiranja pomagala na nekoj podjeli odjeće i obuće susrela sam i jednog starijeg čovjeka, beskućnika. Sjećam se da me zamolio da mu pomognem pronaći tenisice u njegovom broju. Našli smo mu nažalost samo broj veće, na što je rekao da je u redu i krenuo prema izlazu. Zaustavila sam ga i podsjetila da slobodno uzme još nekoliko komada odjeće, jaknu, šal ili majicu, na što je rekao da će tenisice biti dovoljne. Više od toga mu ne treba. Tijekom čitanja, Vlado je u mojoj glavi imao baš njegov lik.

Topla preporuka za ovaj domaći roman.