Pomislila sam i da Klarin svijet, u kojemu su humanoidni roboti koji prave društvo usamljenoj djeci nešto sasvim uobičajeno, naprosto mora skrivati i neke druge tajne. Vodeći se time, strpljivo sam čekala iznenađenja, zaplet, odgovore...

Da te upitam ovo. Vjeruješ li u ljudsko srce? Ne mislim na puki organ, očito. Govorim u poetskom smislu. Ljudsko srce. Misliš li da postoji nešto takvo? Nešto zbog čega je svatko od nas poseban i individualan?

S vremenom sam shvatila da nam Ishiguro umjesto odgovora koje strpljivo čekamo nudi samo njihove komadiće ili odbljeske, ostavljajući nam puno prostora da sami zamislimo kako zapravo izgleda cijela ta pomalo distopijska slika Klarinog svijeta. Više sam puta čula od drugih da je Ishigurova proza distancirana i puna suptilnosti, ali meni je zapravo u ovoj priči suptilnosti falilo, te je za moj ukus previše toga nedorečeno i naprosto prepušteno mašti na volju; glava i rep su tu, no što je točno Ishiguro radio između mislim da on nekad ni sam nije znao... Iako bih voljela da sam dobila više od ove priče, više odgovora ili barem manje pitanja, manje dijaloga koji ne vode nikuda i ostavljaju ništa doli zbunjenosti, generalno jesam uživala čitajući o ovom svijetu u kojemu Klara kod čitatelja izaziva više suosjećanja nego ljudska vrsta, možda jer se doima i nekako više… humanom.

Ne možemo si pomoći. Naš naraštaj još gaji one stare osjećaje. Jednim dijelom ga odbijamo pustiti. Dio koji bi i dalje vjerovao kako u nama postoji nešto neuhvatljivo. Nešto jedinstveno, što se neće prenijeti. Ali ne postoji ništa slično, to sada znamo. Ti to znaš. Ljudima naših godina je teško pustiti se toga. Moramo se pustiti toga. Nema tu ničega.

Što nas čini čovjekom? Što nas kao pojedince čini posebnima? Što mi to imamo, a ne može biti nadomješteno korištenjem pomno sastavljenog koda, hrpe nula i jedinica…. Brojna pitanja ljudskosti provlače se kroz Klarin svijet. Klara je stvorena da vješto i pomno promatra okolinu, obraća pažnju na emocije drugih i pažljivo sluša što govore. Gube li se takve kvalitete pomalo kod ljudi? Što je sa suosjećanjem? Humanoidni robot sastavljen od hrpe dioda, ventila i senzora u ovoj priči često pokazuje više onog što zovemo ljudskost u usporedbi s pojedincima od krvi i mesa. U njenom svijetu ljudi pribjegavaju tehnologiji kako ne bi bili usamljeni i to se doima zaista tužnim, no koliko se to nama doima dalekim? U našem svijetu u kojem nikada nije bilo lakše povezati se, dodati, pratiti i podijeliti čini se da sve više fali onog ISTINSKOG ljudskog povezivanja; sve češće usamljeni, dok istovremeno i sve rjeđe tražimo i posežemo za pravim kontaktom, gradimo smislene odnose i održavamo ih. Vezano uz to, Kushleva i suradnici (2019) proveli su jedan zanimljivi eksperiment u kojem su po dva studenta sjedila zajedno u čekaonici sa ili bez svojih mobitela kako bi se ispitalo smanjuje li korištenje mobitela vjerojatnost određenih vrsta ponašanja, primjerice, osmjehivanja. Zaista, u opisanoj situaciji u kojoj su pojedinci imali priliku uključiti se u ležerne društvene interakcije, sudionici koji su imali mobitele značajno su rjeđe iskazivali osmijeh bilo koje vrste, uključujući i iskren (Duchenne) osmijeh. Prikovani za male ekrane, odsutno prisutni.... Koliko toga našeg možemo prepoznati u Klari i Suncu?

Mnogi su oduševljeni ovom knjigom i radi toga mi je iznimno drago, no istovremeno razumijem i one kojima je roman Klara i Sunce bio suhoparan, nedorečen ili težak. Ja sam otprilike negdje između; u principu mi se ova knjiga svidjela, posebna je to knjiga i drago mi je što je imam na polici, ali nekako sam sigurna da ovo nije Ishigurovo najbolje izdanje. Veselim se posegnuti za još nekim njegovim romanom u budućnosti, a vi svakako dajte priliku Klari i Suncu ako vas priča vuče i intrigira.