Knjižnica na obali mora bila je toliko neočekivano divna, nimalo površna i mnogo više od onoga što sam tražila. Baš ona neodoljiva lakoća listanja stranica. Vodi nas u jedan simpatičan gradić, tamo gdje ljudi još uvijek brinu jedni za druge, gdje se sugrađani pozdravljaju i poznaju, i gdje ljudskost nije zaspala. Ljudskost ovdje ne želi prepustiti mjesto usamljenosti i otuđenosti, u inat životu koji standardno servira pogreške i gubitke.

U ovom gradiću postoji malena knjižnica kao simbol zajednice i skloništa, i u njoj nema roka posudbe. Kao što u njihovoj knjižnici ne postoji rok za vraćanje knjiga, stanovnici ovog gradića podsjetili su me i da ne postoji rok za pokušati ponovno - živjeti i voljeti.

Tijekom čitanja lako je zamisliti boje i zvukove malog gradića, udahnuti miris prvog proljetnog cvijeća i miris svježe pokošene trave na dvorištu koje je zaraslo tijekom razdoblja žalovanja i melankolije. Lako je zavoljeti njegove stanovnike - simpatičnu Olive iz suvenirnice, pridošlicu Toma koji za sobom vuče tajne i žaljenja, naoko strogu i rezerviranu Beth, voditeljicu knjižnice. Čisto za usporedbu, volim neke romane Fredrika Backmana (npr. Čovjek zvan Ove), ali za moj ukus Backman pretjerano zalazi u patetiku i ne sjedaju mi često njegovi 'a sad pazi ovu mudrost' trenutci ili ih ima previše, dok mi je u Knjižnici na obali mora bilo svega taman. Ovdje se zima i proljeće ne događaju samo prirodi nego i čovjeku, događaju se pojedincima koji misle da ne zaslužuju drugu šansu ili za nju više nemaju vremena. A imaju itekako.

Još ovakvih knjiga, molim ❤️