U prvim fazama ovog neobičnog kemijskog eksperimenta Elizabeth Zott, glavna junakinja, oduševljavala me svojom osebujnošću i nepokolebljivošću u tome da se izbori za ono što je naumila, za ono što njoj u životu jedino ima smisla – da bude kemičarka i da ostane svoja. Davala mi je pravu lekciju iz upornosti i ustrajnosti, u inat ljudima i svijetu koji nas s vremena na vrijeme pokušavaju izbaciti iz tračnica. Kao žena u znanosti, okružena onima koji konstantno podcjenjuju njezino znanje i sposobnosti, kao žena, Elizabeth je bila inspiracija. A autorica kroz Elizabethin glas, u živahnost i pitkost rečenica i finu ironiju, spretno upakirava relevantan društveni komentar.

Elizabeth Zott također je zlopamtilo. Jedino što je njezina kivnost rezervirana uglavnom za patrijarhalno društvo utemeljeno na ideji da su žene manje vrijedne. Manje sposobne. Manje inteligentne. Manje inventivne. Bila je kivna na društvo koje vjeruje da muškarci odlaze na posao i rade važne stvari - otkrivaju planete, razvijaju proizvode, pišu zakone - a žene ostaju kod kuće i podižu djecu. Ona nije htjela djecu - toliko je znala o sebi - ali također je znala da mnoge druge žene žele djecu, ali i karijeru. Što je u tome loše? Ništa. Bilo je to upravo ono što su muškarci imali.

Korice knjige najavljuju roman pun ''šarma'' koji ''sjaji radošću'' i tu će se zapravo mnogi čitatelji zeznuti. Istina, u romanu ćete zateći niz osebujnih likova koji kao da su stvoreni za neki crtani film ili sitcom, gravitiraju karikaturi, što romanu daje vrckavu, humorističnu notu. Elizabeth neće mutiti jaja, već će remetiti unutarnje veze u jajetu kako bi produžila lanac aminokiselina. Njezin pas, osim što je jedan od važnijih likova u romanu, dobiva svoju perspektivu i svoj glas, a njezina kći u dječjem vrtiću bezuspješno pokušava posuditi knjige Vladimira Nabokova. I meni je to zaista i bilo šarmantno i zabavno. A desilo se i nešto zaista neobično, nešto što dosad nisam nisam doživjela u tolikom intenzitetu ili barem dosad nisam osvijestila - uspjela sam se vezati za neke likove i odnose toliko da sam, nakon jednog događaja u knjizi, morala napraviti pauzu od čitanja i odraditi svojevrstan proces žalovanja prije nego nastavim dalje.

''Trudnoća je normalno stanje. Nije sramota. Tako nastaje svako ljudsko biće.'' ''Kako se usuđujete'', rekao je podižući glas, ''Da jedna žena meni govori što je trudnoća. Što mislite tko ste vi?''

Međutim, teme i događaji koji su u ovu knjigu upakirani pričaju drugu priču i dijametralno su suprotni od radosnog. Recimo da nam ova knjiga kroz neozbiljnost i osebujnost likova šalje poruku da je ne trebamo shvatiti ozbiljno, dok nam istovremeno šalje poruku da je itekako moramo shvatiti ozbiljno, jer uvodi teme koje zaslužuju punu pažnju i ozbiljno razmatranje. Od prvih stranica bodrimo Elizabeth dok se hvata u koštac s preprekama na koje nailaze žene u znanosti, neumorno se probija u svijetu obojanom dvostrukim standardima i postaje simbol otpora prema sustavu koji je uspjeh žena spreman pripisati bilo čemu osim njihovim sposobnostima. Izaziva društvo u kojemu čak i žene ne vjeruju da su sposobne, da mogu, da smiju. Na prvim stranicama svjedočimo i seksualnom uznemiravanju, zlostavljanju i sekundarnoj viktimizaciji, a Elizabeth ne samo da ne dobiva podršku, već se suočava s dodatnim optuživanjem i sramoćenjem, te na koncu danak dodatno plaća svojom karijerom, obrazovanjem i prilikama. A onda, kako se krećemo kroz kasnije faze ovog neobičnog kemijskog eksperimenta, uvode se još neke važne teme i poruke, pa još neke, i još neke, i sve mi se više činilo da je autorica knjigom željela (ambiciozno) obuhvatiti - sve, što je na kraju meni moram reći postalo malo zamorno. Vjerujem da će mnogi upravo u tome pronaći dodatnu vrijednost romana - u tom širokom rasponu tema kojih se dotiče, u licemjeru kojeg na svakom uglu izvlači na vidjelo.

Nedavno je čitala Madeline knjigu o tome kako su Egipćani koristili plohe sarkofaga da ispričaju priču proživljenog života - uspone, padove, ono dobro i loše - a sve to ispričano preciznim simbolima. Tijekom čitanja počela se pitati - je li umjetniku ikada nešto skrenulo pažnju? Je li nacrtao kobru umjesto koze? Ako jest, je li to morao tako ostaviti? Vjerojatno da. S druge strane, nije li to prava definicija života? Neprekidne prilagodbe uslijed beskrajnog niza pogrešaka?

Ovaj neobičan kemijski eksperiment za mene je bio djelomično uspješan, ali itekako dovoljno uspješan da pogledam i seriju koja je po romanu snimljena. I reći ću samo ovo: Elizabeth Zott stvorena je za male ekrane.