Na prvi se pogled moglo činiti da je Paul toga dana imao vrašku sreću. Naime, da Annie nije uočila njegov auto nakon što je doživio prometnu nesreću, tako promrznut i teško ozlijeđen Paul bi gotovo sigurno umro usred snježne oluje. Na drugi pogled i na svaki sljedeći, jasno je da je ono što se isprva činilo kao sreća zapravo bilo čisto prokletstvo; Paul će nebrojeno puta poželjeti da je tog dana zaista umro, jer pravi pakao započeo je onog dana kada ga je Annie Wilkes uzela pod svoje okrilje.

Čudno mu se, majčinski, nasmiješila. U svijesti Paula Sheldona prvi se put javila jasna pomisao: Tu će biti problema. S ovom ženom nešto nije u redu.

Moram priznati da se moja očekivanja vezana uz samu priču nisu nimalo poklopila s onime što sam pronašla unutar ovih korica. Naime, od prije mi je bilo poznato da radnja prati poznatog književnog autora koji jednog dana susreće svoju najveću obožavateljicu, no očekivala sam nešto poput ''gdje god da odem ona me neprestano slijedi i opsjeda, upliće mi se u život i ne mogu je se nikako riješiti''. Istini za volju, dobila sam nešto puno bolje. Potpuno neočekivano, ali uvjerljivo, napeto i prilično uznemirujuće. Dva lika zatvorena unutar četiri zida; samo to je bilo dovoljno za priču koja danima ne izlazi iz glave. Dva lika koja su se spletom okolnosti zatekla u neravnopravnom odnosu moći koji je postao plodno tlo za psihičku i fizičku torturu.

Promatrala ga je onim uznemirujućim izrazom majčinske ljubavi i nježnosti - uznemirujućim zbog posvemašnjeg mraka koji je čučao ispod toga.

Nemam riječi kojima bih dovoljno dobro mogla dočarati koliko sam ostala pod dojmom opisa agonije kroz koju je Paul prolazio; s jedne strane gotovo kao da sam i sama mogla osjetiti njegov bol, nemoć i očaj koliko su živo bili ocrtani, dok mi je s druge strane takva vrsta agonije bila potpuno nezamisliva. Ono što me se posebno dojmilo jest prikaz njegovog ''mentalnog'' putovanja kako su se dani izmjenjivali; rađanja ovisnosti; ritam postupnog gubitka duha i nade; cijeli spektar stanja kroz koja je prolazio - od zbunjenosti i nevjerice, preko protesta i opiranja, pa sve do naučene bespomoćnosti i besmisla. O Annie Wilkes neću posebno govoriti, osim da će njen lik JAKO DOBRO zapamtiti svatko tko pročita ovaj roman. Njeni su je teški i neliječeni psihički poremećaji učinili osobom koja je svakodnevna prijetnja sebi i drugima, osobom koja živi u svom izoliranom kutku svijeta obilježenom paranoidnim i sumanutim uvjerenjima, u kojemu vrijedi poseban kodeks ponašanja.

A od svega što mu je učinila, to mirenje sa sudbinom je sigurno bio najgori simptom - pretvorila ga je u životnju izmučenu bolom, bez ikakvih moralnih načela.

Standardno sam se lako uspjela prepustiti Kingovom stilu pisanja, a baš kao i u Isijavanju, Misery je pisana u trećem licu i naraciju ponovno krase struje svijesti i izolirane misli koje se protagonistu javljaju u određenim situacijama. U ovu je užasavajuću priču, uz brdo ironije, King nekako uspio uklopiti i duhovite dosjetke, pa osim što me Misery za sebe zakačila samom radnjom i sadržajem, za korice me dodatno zacementiralo i Kingovo pisanje koje mi savršeno leži. Ne želim vam odati ni detalj više o radnji kako vam ne bih uskratila sve one neočekivane spoznaje koje vas čekaju, burne emocije, napete zaplete i (neugodna) iznenađenja koja čine ovo remek djelo nezaboravnim. Za vrijeme čitanja i sama sam imala nemali broj uzvika zaprepaštenja, popračenih razrogačenim očima i rukom kojom prekrivam usta dok u nevjerici zurim u zadnju pročitanu rečenicu romana. Misery je zaista nezaobilazno štivo za sve ljubitelje psiholoških horora - trilera, odnosno one koji posjeduju određenu toleranciju na uznemirujuć sadržaj popračen prilično živopisnim slikama. King je svojim likovima dao dubinu, a svojim čitateljima poklonio 293 stranica čistog užasa. Stvorio je napetu atmosferu u kojoj nam ne preostaje ništa drugo doli pribojavati se onog što bi moglo uslijediti na sljedećim stranicama.

Ovdje ćemo biti jako sretni - kazala je. Premda mu se od užasa stisnulo srce, Paul nije otvorio oči.