A onda putem istražuješ, živiš, čvrsneš, učiš strpljenje, učiš izdržavati nelagodu, cijeniti najmanje, najsitnije pomake i, možda meni trenutno najvažnije, učiš kako si oprostiti kada ne uspiješ.

Za mene trčanje predstavlja kako tjelovježbu tako i metaforu. Kad trčim iz dana u dan, sa svakim trčanjem podižem letvicu, i dostigavši sebi zadanu razinu ja se sve više dižem. Zbog toga se trudim baš svakog dana: kako bih podignuo vlastitu razinu. Ja ni slučajno nisam veliki trkač. Ja sam sasvim običan, ili, prije će biti - osrednji trkač. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome jesam li ili nisam bolji nego jučer. U trčanju na velike udaljenosti jedini protivnik kojega morate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili jučer ili prekjučer.

Kad malo razmislim i pogledam unatrag, shvaćam da nikada nisam bila potpuno opuštena za vrijeme igranja timskih sportova, a to za sebe u jednom trenutku navodi i Murakami. Sjećam se da bih u školi rukomet i odbojku iz tko zna kojih razloga najčešće igrala s blagim grčem u želudcu. Trenirala sam i borilačke sportove neko vrijeme, ali sam nakon prvog natjecanja, nakon prve stvarne borbe s protivnicima, odustala. A onda sam u fakultetskim danima, i to posebno u periodima kada bi mi život prelio čašu, s vremena na vrijeme dobivala snažnu potrebu da neugodne emocije proradim kroz kretanje. Da se osamim, maknem i samo trčim. Dugo i sama. Koliko god mi treba da dođem k sebi.

Emocionalna patnja cijena je koju osoba plaća da bi bila nezavisna.

Murakami ne piše samo o tome što je trčanje njemu značilo i još uvijek znači, već i o sitnim mudrostima koje je spoznao kroz godine o životu i sebi, što kroz trčanje, što kroz proces pisanja, što kroz svakodnevne pokušaje i pogreške. I lijepo ga je, umirujuće, slušati. Stil mu je nenametljiv i gotovo meditativan, jednostavno nam nudi svoje misli i iskustva na papiru, a mi možemo unutra zaviriti ako poželimo.

Jedna kojoj ću se često vraćati. ❤️