Obećanje
(Damon Galgut)
Obećanje
(Damon Galgut)
Nakladnik: Lumen izdavaštvo
Prijevod: Ana Josić
Broj stranica: 244
No odbiti možeš samo druge ljude, na kob pak nemaš utjecaja. Možda ste to primijetili i sami, utaman je buniti se protiv sudbine, što će se dogoditi, dogodit će se, bez obzira na vaše Ne.
Prve travanjske dane posvetila sam čitanju romana ''Obećanje'' južnoafričkog pisca Damona Galguta. Damon je ovim romanom odnio i nagradu Booker u 2021. godini, pa sam čitanje započela s duplom dozom čitalačke znatiželje, ali i (nećemo se lagati) očekivanja, koliko god se ja trudila započeti knjigu slobodna od istih. Radnja romana smještena je u Južnu Afriku, a obuhvaća godine nakon Apartheida, sustava rasne segregacije koji je u Južnoj Africi stupio na snagu sredinom 20. stoljeća čime su jedino pripadnici bijele rase mogli uživati puna politička prava.
No odbiti možeš samo druge ljude, na kob pak nemaš utjecaja. Možda ste to primijetili i sami, utaman je buniti se protiv sudbine, što će se dogoditi, dogodit će se, bez obzira na vaše Ne.
Prve travanjske dane posvetila sam čitanju romana ''Obećanje'' južnoafričkog pisca Damona Galguta. Damon je ovim romanom odnio i nagradu Booker u 2021. godini, pa sam čitanje započela s duplom dozom čitalačke znatiželje, ali i (nećemo se lagati) očekivanja, koliko god se ja trudila započeti knjigu slobodna od istih. Radnja romana smještena je u Južnu Afriku, a obuhvaća godine nakon Apartheida, sustava rasne segregacije koji je u Južnoj Africi stupio na snagu sredinom 20. stoljeća čime su jedino pripadnici bijele rase mogli uživati puna politička prava.
Ne, ona ne zna. Amor ima trinaest godina, povijest je još nije pregazila. Ona ne zna u kakvoj zemlji živi. Vidjela je da crnci bježe od policije zato što nemaju propusnice i čula je odrasle kako stišanih glasova žurno govore o nemirima u crnačkim predgrađima i prošloga su tjedna u školi morali uvježbati kako se skriti ispod klupe u slučaju napada, i ona svejedno ne zna u kakvoj zemlji živi.
U središtu ovog romana nalazi se bjelačka dobrostojeća obitelj Swart (ironično, Swart je prezime koje na Afrikaans jeziku znači "crno"), njihovi odnosi, njihove sudbine i jedno obećanje koje desetljećima ostaje lebdjeti u zraku.
Galgut ovu priču gradi oko četiri sprovoda. Tek sam nakon čitanja osvijestila koliko sam se lagano i neprimijetno teleportirala na farmu Swartovih, promatrala ono što promatraju oni i osjetila sumornu atmosferu koja bi vladala svaki put kada bi se obitelj ponovno našla na okupu. Unatoč ovakvoj atmosferi i tragičnim prigodama koje su bile povod njihova okupljanja, ovaj vas roman ne bi trebao uvući duboko u melankoliju jer se autor u pisanju nerijetko koristi humorom. Izrazito neobičnim stilom pripovijedanja autor nas vodi kroz napete i škakljive odnose članova ovog obiteljskog stabla, opisuje obiteljske grane koje se vremenom sve više jedne od drugih odmiču i otuđuju, svaka u potrazi za svojim mjestom pod suncem kojeg ne uspijevaju pronaći. Njihove sudbine su tragične, baš kao da postoji nešto trulo u samom korijenu iz kojeg dolaze, kroz desetljeća se bore s neostvarenim željama, žale za donesenim odlukama i proklinju mjesto na koje ih je život odveo. A obećanje još uvijek ostaje neispunjeno...
Vratiš se nakon što si izbivao dugo i površina se zatvori kao da nikad nisi ni otišao. Obiteljski živi pijesak.
Kad sam se već dotaknula neobičnog stila, moram reći da se do sad nisam susrela s ovakvim načinom pripovijedanja, s pripovjedačem koji bez ikakve najave i naznake klizi iz perspektive jednog u perspektivu drugog lika, živog ili mrtvog, tečno oscilira između trećeg lica, prvog lica i izravnog obraćanja nama, čitateljima (Ne sviđa joj se njezino cijelo tijelo, kao što se mnogima od vas ne sviđa vaše...). No moram reći i da mi je ovakav stil pisanja u početku zadavao male probleme, prijelazi između različitih gledišta nagli su i bilo mi je pomalo izazovno pratiti ovakvu naraciju (što je i jedan od razloga zašto je od mene dobio jednu lijepu četvorku), ali čitanje je postalo opušteno kada sam s vremenom uhvatila ovaj ritam.
Svoj pristup pisanju Galgut je usporedio sa stvaranjem filma; zahvaljujući iskustvu u pisanju filmskog scenarija shvatio je "da postoji drugačiji način na koji može pristupiti pripovijedanju; kroz fluidno kretanje iz jedne scene u drugu na način na koji to radi i filmska kamera.'' Skroz štosno, kažem vam. Iako je i za Galguta ovakav stil pripovijedanja bio tek veliki eksperiment, ja bih ga definitivno istaknula kao najveću posebnost ovog romana i jedan od razloga zbog kojih bi svaki knjiški znatiželjnik trebao na njega baciti oko.
Ljubavi više nema, ostala je tek ljubaznost, a onda je možda i jača. Trajnija je, kako bilo. No voljela sam ih nekoliko, u svoje vrijeme, kad sam mogla. Koga, Amor? Neke muškarce i neke žene, u neko doba. No kakve veze imaju ta tijela i ta imena, sad kad sam sama. Teško je voljeti sebe.
Obećanje ostaje neispunjeno godinama, a Amor, najmlađe dijete obitelji Swart, jedina je koja ga uopće spominje. Damon Galgut vodi nas u svijet u kojemu se na neiskvarenost gleda kao na nešto odstupajuće, a riječi obećanja samo su riječi bez ikakve važnosti. Jer ovo obećanje ne uklapa se u samoživost i osjećaj privilegiranosti članova obitelji Swart, moć je to koje se oni ne žele odreći. Iako je Apartheid na koncu ukinut dolaskom Mandele na vlast (ovaj će vas roman podsjetiti i na zanimljive djeliće povijesti) i pripadnicima crne rase dodijeljena su politička i građanska prava, obećanje koje ide u korist jedne crnkinje bila je zadnja stvar na pameti članovima obitelji Swart... Osim Amor. No za Amor ionako svi misle da je luda, jer blagost je ludost i solidarnost je ludost kada se većina s time usuglasi. Ma to je sve zbog udara groma. Ona je uvijek bila tupavo dijete.
U ovoj priči pratimo četiri sprovoda, četiri različite sudbine koje (a to svi već dobro znamo) završavaju na jednak način - bezdanom. Četiri različita pogleda na religiju i duhovnost, ali uz svaki od njih slijedi spoznaja da svi dolazimo iz istog korijena i da se svi u istu zemlju vraćamo. U inat našim razlikama, statusu ili boji kože, u inat karakteristikama zbog kojih se osjećamo više ili manje vrijednima, slijedi spoznaja da nas zemlja uopće ne razlikuje. A možda najvažnije - na kraju nas čeka i neka nada da bi pravda i blagost jednog dana (i unatoč izgledima) mogle pobijediti.