Ne, ona ne zna. Amor ima trinaest godina, povijest je još nije pregazila. Ona ne zna u kakvoj zemlji živi. Vidjela je da crnci bježe od policije zato što nemaju propusnice i čula je odrasle kako stišanih glasova žurno govore o nemirima u crnačkim predgrađima i prošloga su tjedna u školi morali uvježbati kako se skriti ispod klupe u slučaju napada, i ona svejedno ne zna u kakvoj zemlji živi.

U središtu ovog romana nalazi se bjelačka dobrostojeća obitelj Swart (ironično, Swart je prezime koje na Afrikaans jeziku znači "crno"), njihovi odnosi, njihove sudbine i jedno obećanje koje desetljećima ostaje lebdjeti u zraku.

Galgut ovu priču gradi oko četiri sprovoda. Tek sam nakon čitanja osvijestila koliko sam se lagano i neprimijetno teleportirala na farmu Swartovih, promatrala ono što promatraju oni i osjetila sumornu atmosferu koja bi vladala svaki put kada bi se obitelj ponovno našla na okupu. Unatoč ovakvoj atmosferi i tragičnim prigodama koje su bile povod njihova okupljanja, ovaj vas roman ne bi trebao uvući duboko u melankoliju jer se autor u pisanju nerijetko koristi humorom. Izrazito neobičnim stilom pripovijedanja autor nas vodi kroz napete i škakljive odnose članova ovog obiteljskog stabla, opisuje obiteljske grane koje se vremenom sve više jedne od drugih odmiču i otuđuju, svaka u potrazi za svojim mjestom pod suncem kojeg ne uspijevaju pronaći. Njihove sudbine su tragične, baš kao da postoji nešto trulo u samom korijenu iz kojeg dolaze, kroz desetljeća se bore s neostvarenim željama, žale za donesenim odlukama i proklinju mjesto na koje ih je život odveo. A obećanje još uvijek ostaje neispunjeno...

Vratiš se nakon što si izbivao dugo i površina se zatvori kao da nikad nisi ni otišao. Obiteljski živi pijesak.

Kad sam se već dotaknula neobičnog stila, moram reći da se do sad nisam susrela s ovakvim načinom pripovijedanja, s pripovjedačem koji bez ikakve najave i naznake klizi iz perspektive jednog u perspektivu drugog lika, živog ili mrtvog, tečno oscilira između trećeg lica, prvog lica i izravnog obraćanja nama, čitateljima (Ne sviđa joj se njezino cijelo tijelo, kao što se mnogima od vas ne sviđa vaše...). No moram reći i da mi je ovakav stil pisanja u početku zadavao male probleme, prijelazi između različitih gledišta nagli su i bilo mi je pomalo izazovno pratiti ovakvu naraciju (što je i jedan od razloga zašto je od mene dobio jednu lijepu četvorku), ali čitanje je postalo opušteno kada sam s vremenom uhvatila ovaj ritam.

Svoj pristup pisanju Galgut je usporedio sa stvaranjem filma; zahvaljujući iskustvu u pisanju filmskog scenarija shvatio je "da postoji drugačiji način na koji može pristupiti pripovijedanju; kroz fluidno kretanje iz jedne scene u drugu na način na koji to radi i filmska kamera.'' Skroz štosno, kažem vam. Iako je i za Galguta ovakav stil pripovijedanja bio tek veliki eksperiment, ja bih ga definitivno istaknula kao najveću posebnost ovog romana i jedan od razloga zbog kojih bi svaki knjiški znatiželjnik trebao na njega baciti oko.

Ljubavi više nema, ostala je tek ljubaznost, a onda je možda i jača. Trajnija je, kako bilo. No voljela sam ih nekoliko, u svoje vrijeme, kad sam mogla. Koga, Amor? Neke muškarce i neke žene, u neko doba. No kakve veze imaju ta tijela i ta imena, sad kad sam sama. Teško je voljeti sebe.

Obećanje ostaje neispunjeno godinama, a Amor, najmlađe dijete obitelji Swart, jedina je koja ga uopće spominje. Damon Galgut vodi nas u svijet u kojemu se na neiskvarenost gleda kao na nešto odstupajuće, a riječi obećanja samo su riječi bez ikakve važnosti. Jer ovo obećanje ne uklapa se u samoživost i osjećaj privilegiranosti članova obitelji Swart, moć je to koje se oni ne žele odreći. Iako je Apartheid na koncu ukinut dolaskom Mandele na vlast (ovaj će vas roman podsjetiti i na zanimljive djeliće povijesti) i pripadnicima crne rase dodijeljena su politička i građanska prava, obećanje koje ide u korist jedne crnkinje bila je zadnja stvar na pameti članovima obitelji Swart... Osim Amor. No za Amor ionako svi misle da je luda, jer blagost je ludost i solidarnost je ludost kada se većina s time usuglasi. Ma to je sve zbog udara groma. Ona je uvijek bila tupavo dijete.

U ovoj priči pratimo četiri sprovoda, četiri različite sudbine koje (a to svi već dobro znamo) završavaju na jednak način - bezdanom. Četiri različita pogleda na religiju i duhovnost, ali uz svaki od njih slijedi spoznaja da svi dolazimo iz istog korijena i da se svi u istu zemlju vraćamo. U inat našim razlikama, statusu ili boji kože, u inat karakteristikama zbog kojih se osjećamo više ili manje vrijednima, slijedi spoznaja da nas zemlja uopće ne razlikuje. A možda najvažnije - na kraju nas čeka i neka nada da bi pravda i blagost jednog dana (i unatoč izgledima) mogle pobijediti.