A Otok je ogledalo. Tako fino, spretno i nas čitatelje uvlači u priču, tjera da se zagledamo kroz zastrašujuće perspektive i uloge, i u sebe same. Izaziva nas da si u glavi provrtimo niz ''što bi bilo kad bi'' pitanja i između ostalog se zapitamo koliko dobro poznajemo ljudsku narav te poznajemo li uopće vlastitu. Ne iznenadimo li s vremena na vrijeme i sami sebe nekim reakcijama i ponašanjima? A u koliko se situacija uopće nismo imali priliku vidjeti, onih krajnjih, zastrašujućih, onih u kojima se čovjek zatiče samo jednom, onih koje se događaju nekim drugim ljudima. Kakvi bi bili tada?

Otok nikad ne spava. Čujemo ga u zvukovima partijanja s plaža i povremenom prolasku automobila, ali promatra i s prozora, šapće iza zatvorenih vrata i tiho kuje planove.

Otok je premalen, pretijesan. I preteško je s njega pobjeći. Podsjeća na boravak u vlastitoj koži dok nas grižnja savjesti izjeda iznutra, dok misli bez prestanka plešu neugodnim ritmom krivnje, straha i propitivanja. Trajekti dolaze i odlaze svakih nekoliko sati, ostavljajući nas tamo, zarobljene između mora i onog što nas čeka. Čitav niz velikih ili malih odluka koje si do sada donio, promišljene i nepromišljene, u kojima si riskirao, brzao, vodio se nagonima ili razumom, sada stoje nasuprot te jedne odluke o kojoj ovisi tvoja budućnost, prilike, sve. Ali daleku budućnost sada uopće ne vidiš, jer sva tvoja pažnja i sve što je važno sada poprima samo jedno pitanje, stane u samo jednu odluku: onu sljedeću.

Otok je mjesto na kojemu sve kreće dolje, nepovratno prema morskome dnu.

Čista petica.