logologo

Piranesi
(Susanna Clarke)

Fotografija knjige

Nakladnik: Vuković&Runjić

Prijevod: Saša Stančin

Broj stranica: 248

Savršeno neobična knjiga koja od mene dobiva lakih 5 zvjezdica, a budući čitatelji od mene dobivaju jedan topao savjet za početak: ako ste namjeravali čitati Piranesi (ili vas, kamo sreće, moj osvrt na to potakne) preporučam da za maksimalnu čitalačku čaroliju zaobiđite sve sinopsise i kratke sadržaje. Zbunjenost i izgubljenost koju ćete iskustiti na (minimalno) prvih dvadesetak stranica uistinu je neprocjenjiva.

Piranesi. Tako me zove. Što je neobično. Jer se ja, koliko se sjećam, tako ne zovem.

Ovaj roman koji žonglira negdje između magijskog relizma i fantasyja bacit će vas unutar prostora kojeg u početku nećete moći ni shvatiti ni vizualizirati, a labirint dvorana u kojima život teče u skladu s mjenama plime i oseke igrat će se vašom sposobnošću imaginacije. Stvorivši se u svijetu koji se kosi sa zakonima prirode koje znamo i sama sam osjećala kao da pokušavam obuhvatiti nešto što je van dosega mojih osjetila, no upravo me ta konfuznost otjerala u još veću čitalačku euforiju. Piranesi kao naš vodič kroz čudnovatost tog svijeta svidio mi se od prvih stranica, jer ima nešto spokojno u promatraju sinergije njega i Kuće, kako ju on sam naziva. Ubrzo je postao i jedan od najdražih likova ikad.

Svijet se čini Potpunim i Cjelokupnim, a Ja se, njegovo DIjete, u njega uklapam kao da sam za to stvoren.

Susanna Clarke stvorila je jedinstven roman koji me iščupao iz ovog svijeta u svoj vlastiti mističnošću i očaravajućom atmosferom, zaintrigirao na mnogo razina. Stil pisanja je jednostavan ali iznimno efektan jer su nam glavni izvor informacija Piranesijevi sistematični dnevnički zapisi kroz koje osjećamo slojevitost njegove ličnosti, njegov razvoj i unutarnja previranja. Zajedno s njim poniremo u dubine samog ljudskog postojanja, bavimo se između ostalog i pitanjima identiteta, samoće i čovjeka kao društvenog bića, ljepote i smisla. Uz to se autorica na zanimljiv način poigrava perspektivom: u početku smo mi ti koji se osjećamo izgubljeno u labirintu Piranesijeva svijeta, a kako se mi sve više počinjemo snalaziti tako je Piranesi taj koji počinje biti izgubljen.

Možda je to tako kad si s drugim ljudima. Možda te čak i ljudi koji su ti dragi i kojima se strašno diviš mogu navesti da Svijet vidiš onakvim kakvim ga radije ne bi vidio.

Jasno mi je da Piranesi neće svima odgovarati kao što je to i sa svakom knjigom koja je ikada napisana, no ako ste zaljubljenik u priče koje su istovremeno čudne i očaravajuće i pune onog "što bi bilo kad bi...", priče u kojima se gubite i pronalazite, molim vas nemojte zaobići ovu. 🧡 A ja ću držati fige da vam zgrabi srce kao što je zgrabila moje, obgrli vas svojom neobičnošću i ne da vam da je ikada zaboravite.