Možda je spremnost na igru jedino što nas štiti od potonuća u očaj.

Dijelovi igrica koje se spominju nekad zrcale stvarne životne lekcije i teške izbore, a sićušni dio jedne takve posebno mi se urezao u pamćenje (ne radi se o dijelu koji bi mogao nešto otkriti): igrač sudjeluje u utrci u kojoj nikako ne može pobijediti. Pokušava, i pokušava... Proći će neko vrijeme prije nego igrač shvati da zapravo ne može ''pobijediti'' na tom nivou, već je za nastavak igre nužno samo – krenuti dalje. U tom dijelu igre 𝘱𝘰𝘣𝘫𝘦𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘪𝘩𝘷𝘢ć𝘢𝘯𝘫𝘦 č𝘪𝘯𝘫𝘦𝘯𝘪𝘤𝘦 𝘥𝘢 𝘶 ž𝘪𝘷𝘰𝘵𝘶 𝘱𝘰𝘴𝘵𝘰𝘫𝘦 𝘯𝘦𝘬𝘦 𝘶𝘵𝘳𝘬𝘦 𝘬𝘰𝘫𝘦 𝘯𝘦 𝘮𝘰ž𝘦š 𝘥𝘰𝘣𝘪𝘵𝘪 – a što je prihvaćanje i u stvarnom životu nego sastavni dio napredovanja i sazrijevanja, onaj potez koji nekad trebamo povući kako bismo se maknuli s mjesta.

Ponekad, ponekad me mučio takav bol. Na životu me držala samo videoigra i spoznaja da vlastito tijelo mogu zamijeniti drugim koje funkcionira savršeno i, što je još bolje od toga, s njim dolazi i set problema koji nisu moji.

Čini se da su glavni likovi - Sam i Sadie, zaljubljeni u virtualne svjetove više nego u ovaj stvarni. Njihove živote spojila je zajednička strast, no svi mi jako dobro znamo da ono što nas spaja vrlo nas lako i razdvoji, a život van ekrana nije toliko posložen - laži, sukobi i zavist, rodni stereotipi i porazi, inat i ljubavi kojima nije suđen sretan kraj koliko god mi pritiskali 𝘵𝘳𝘺 𝘢𝘨𝘢𝘪𝘯... samo su mali komadić njihove priče, uzbudljive, ali i nemilosrdne.

Stvarni svijet nije ništa drugo doli nasumičan krš i lom. I ne možeš mu izmijeniti kod.

Ipak, voljela bih da sam dobila još malo više od samog kraja. Općenito sam imala dojam da je zadnjih pedesetak stranica priča izgubila svoj fini tok, a završetak mi nije zaiskrio koliko sam željela. Kad po strani ostavimo zamjerke, knjiga je to koja na jedinstven način sjedinjuje ono stvarno i virtualno, a mene je tom kreativnom simbiozom lako uspjela opčiniti.