Čini mi se da čuvam posebno mjesto u srcu za talijanske pisce i talijanske eurovizijske predstavnike (mislila sam da je ovogodišnji predstavnik neka sitna anomalija, ali live nastup svakako je popravio dojam!) I Domenico Starnone ugnijezdio se tu negdje unutar mog srca svojim Vezicama, a roman je nekima možda poznatiji i pod nazivom Pertle. Neki su me dijelovi romana podsjetili na knjigu Zaljubljeni Alfreda Hayesa - puno je tu propitkivanja, refleksija i emocionalnih previranja, pitanja na koje glava i srce uporno traže odgovor (ovdje ponajprije mislim na pitanja vezana uz ljubavne odnose). S druge strane, znam da je pisanje Domenica Starnonea neke podsjetilo na pisanje Delphine de Vigan, dok su drugi u Vezicama vidjeli Elenu Ferrante. Štoviše, postoje i neka nagađanja da Starnone ima izravne veze s Ferrante (nagađa se da je ili njen suprug ili da zajedno pišu pod pseudonimom). U svakom slučaju, kakvom se god Starnone magijom koristio u svom pisanju mene je svakako uspio omađijati.

Postoji udaljenost koja dijeli više od kilometara, a možda i od svjetlosnih godina, to je udaljenost koja dolazi s promjenama.

Japanci imaju onu svoju poznatu tehniku popravljanja slomljenih keramičkih predmeta; razlomljeni keramički predmet ponovno sastave na način da pukotine između razlomljenih komadića popune zlatnom smjesom. Takav predmet čije su pukotine popunjene zlatom simbolizira da nešto što je bilo polomljeno može i dalje biti prekrasno. Nažalost, pukotine braka opisanog u ovom romanu, slomljenog i ponovno sastavljenog, nisu zakrpane zlatom, nečim sjajnim i blistavim, pa čak ni toliko snažnim da bi držalo razlomljene komadiće čvrsto zajedno. U pukotine ovog slomljenog braka zavukle su se laži, netrpeljivost, glasne tišine i skrivene čežnje.

A njegovi razlomljeni komadići najviše su okrznuli djecu koja su iz njega proizlašla. Duboko ih zarezali.

Od naših sam roditelja, kažem, naučila samo jedno, da djecu ne treba imati.

Ono što me se posebno dojmilo je struktura romana koja je dosta efektna, pri čemu sve započinje perspektivom ostavljene supruge i upečatljivom rečenicom: Ako si kojim slučajem zaboravio, uvaženi gospodine, podsjetit ću te: ja sam tvoja supruga. Starnone nam je u ovih sitnih 176 stranica zapakirao upečatljivu, zanimljivu i pitku priču koja kopa i čačka po neugodnim osjećajima, različitim verzijama istine članova jedne obitelji, opravdanjima i racionalizacijama, odlukama i njihovim posljedicama. Mene je ovo "kopanje" oduševilo i priča me držala od prve rečenice do one posljednje, pa od mene k vama putuje velika preporuka za Vezice.

No teško je srediti misli u glavi, uvijek postoji nešto što se ne uklapa. Možda stvarno postoji veza: nema novca - nema ljubavi, no zašto onda potrošim sav novac čim ga dobijem i zašto otjeram svakoga tko pokaže ljubav prema meni?