Ako me nešto zna isprevrtati iznutra onda su to teme prolaznosti, starenja i gubitka, svo ono podsjećanje na to da nam je vrijeme ograničeno i da nas tamo negdje u budućnosti čeka puno tih nekih ''zadnji put''. No knjige s ovakvim temama istovremeno me podsjete na to da čvrsto trebam zgrabiti neke prilike, uputiti neke pozive i izgovoriti neke riječi, bolje se zagledati u nečije osmijehe i malo više živjeti za trenutke. "Zahvalnosti" je udarila u prave žice.

Kad dođem u posjet Michki, promatram stanarke. Veoma vremešne starice, one prosječne dobi i malo mlađe, i katkad ih poželim pitati: pomiluje li vas još tko koji put? Zagrli li vas? Kad vam je posljednji put kožu dodirnula neka druga koža?

Rado ću pročitati sve što je De Vigan ikada napisala. "Zahvalnosti" možda krije prilično jednostavnu priču, ali De Vigan piše pravim riječima. S posebnim senzibilitetom i poštovanjem pristupa procesu starenja kroz lik Michke, iako nam sama knjiga zapravo govori o neugodnim nusproduktima ovog procesa; fizičkoj i kognitivnoj deterioraciji, gubitku kontrole, vremena, prilika, riječi....

Kad se zamislim kao staru, doista staru ženu, kad pokušam vidjeti sebe za četrdeset ili pedeset godina, najbolnija mi je i najmučnija pomisao da me više nitko neće dodirivati. Možda više nemaju istu potrebu, možda se tijelo povuče, sasuši, otupi kao kad dugo posti. Ili pak možda vrišti od gladi, nijemim, nepodnošljivim krikom koji nitko ne želi čuti.

Piše o tome kako je kad riječi zakažu, kako je kad ih uzalud tražimo a ne dolaze ili ih nemamo kome uputiti. Govori i o slučajnim susretima koji nam nekad preokrenu život. O obitelji i osobama koje su kao obitelj, krhkosti života i bespomoćnosti, ali i ljepoti iskrene brige za drugu osobu.

Savršen spoj tuge i nježnosti, nostalgije i zahvalnosti.

Čitajte. ❤️