Žamor pčela
(Sofia Segovia)
Žamor pčela
(Sofia Segovia)
Nakladnik: Puls
Prijevod: Anka Katušić Balen
Broj stranica: 392
Ubole me i pčele i ova knjiga direktno u srce.
Žamor pčela stigla mi je kao putujuća knjiga (knjige koje putuju od osobe do osobe, zajedno s bilježnicom u koju svaki čitatelj zapisuje dojmove) i moram priznati da mi se jako teško bilo rastati od nje nakon čitanja. Toliko me dotakla da sam je poželjela i na svojoj polici, pa sam je nekoliko mjeseci kasnije i kupila za sebe. A to mi rade samo najdraže.
Prvi je put nakon dugo vremena pomislila da smrt, bolest ili rat - ništa ne sprječavaju: život se nastavlja, a u prigodama kao što je ova, život se veseli.
Ubole me i pčele i ova knjiga direktno u srce.
Žamor pčela stigla mi je kao putujuća knjiga (knjige koje putuju od osobe do osobe, zajedno s bilježnicom u koju svaki čitatelj zapisuje dojmove) i moram priznati da mi se jako teško bilo rastati od nje nakon čitanja. Toliko me dotakla da sam je poželjela i na svojoj polici, pa sam je nekoliko mjeseci kasnije i kupila za sebe. A to mi rade samo najdraže.
Prvi je put nakon dugo vremena pomislila da smrt, bolest ili rat - ništa ne sprječavaju: život se nastavlja, a u prigodama kao što je ova, život se veseli.
Čitanje ove knjige započela sam čista od očekivanja, što znači da nisam bacila oko ni na sinopsis, kao ni na tuđe osvrte. A na što sam naišla unutar ovih prekrasnih korica boje meda? Na jednu od najdražih priča ikad. Priču koja je bogata, čarobna i emotivna, a u čijem je središtu dječak pronađen ispod mosta, ogrnut pčelinjim plaštom. Magijski realizam u najljepšem izdanju. Taj dječak (ujedno i jedan od najposebnijih likova koje sam upoznala u knjigama) razumije pčele i pčele razumiju njega. Mnogi su se s vremenom navikli na dar koji ovaj dječak posjeduje, no postoje i oni koji su uvjereni da je spomenuti dar ništa doli vražje djelo.
Prolaze prazni noćni sati, ali ne uzalud, zato što u svojoj okrutnosti ne znaju za poštedu, zadaju teške misli i traže previše, zato što tada ulijevaju veći strah, jer strah je u noćne sate najveći, a veća je i tuga i žal za onim što smo učinili ili nismo učinili.
Radnja ove knjige smještena u Meksiko početkom 20. stoljeća, a obuhvaća godine zaprljane ratom i pandemijom gripe koji su ostavili mnoge domove praznima. Prati jednu obitelj i život koji nikada ne staje, unatoč svim prijetnjama, gubicima i nedaćama. S vremenom me priča potpuno uvukla u sebe; slavi prijateljstvo i ljubav u najčišćem obliku i opisuje bol u onom najrazornijem, a kod mene je izazvala čitav spektar iskrenih emocija i dubokih promišljanja. Neki su mi događaji pritom uzburkali srce ljutnjom i nevjericom, dok mi je kraj knjige to isto srce smirio i dirnuo na najnježniji mogući način.
Rušeći kuću, nisu pazili što možda s njom razaraju: priče i mirise, uspomene i odjeke.
Radnja je u početku nešto sporija i trebalo mi je vremena da uhvatim ritam, ponekad sam rečenice čitala iznova jer je izostalo razumijevanje. No sve te početne bitke s kompleksnim i dugačkim rečenicama isplatilo se voditi za ovakvo putovanje i ovakvo odredište. Knjiga je to koju ću sigurno još mnogo puta čituckati, bilježiti citate, iznova pustiti pokoju suzu, jer za mene je to jedna od onih priča koju osjećam kao da je moja (jer nekim dijelom sigurno i je). Familija, dom, one neke veze. Mirisi, slike i osjećaji. Život. Sve ono što volim. Od mene preporuka do neba. ⭐⭐⭐⭐⭐